Crnogorski stav povodom krize u Ukrajini objašnjen: 
Prelećeo Đukanović Milo
 Na sokolu duraluminijskom,
 Prelećeo Atlantsku Moraču
 Biznis-klasom sa povratnom kartom,
 Slećeo u katun vošingtonski
 Bajden Džou da oči u oči
 Što je činjet na Balkanu kaže –
 „O jes!“ Džou, a Putinu „Nou!“.
  
 Sluša Bajden Đukanović Mila
 S oba uha, su šest savjetnika,
 Đe mu mudro i pametno zbori
 Da s Putinom šale ne imade,
 Jer će Putin, ako ga se pušti,
 Od Pljevalja Donjeck učinjeti,
 Od Stefana Svetog Sevastopolj,
 Ter Otrantska zamandalit vrata
 I Otrantske zazidat pendžere.
  
 Čita Milo svojih riječi titl
 Na kiśelu licu Bajdenovu,
 Ter mu veli: „Podigni brkove,
 Makar nikad puštija ih nijesi,
 Da ti viđu toke na prsima,
 Da ti viđu volju da Rusima
 Silu skršiš i trag im zatriješ,
 Ter bi NATO dalje NATO-m bio!“
  
 Osokoli Đukanović Milo
 Bajden Džoa i Amer-nahiju
 Viješću da se i Crna mu Gora
 Na Rusiju sankcijama digla
 Od kojih će Volga presuśeti,
 U ribi se ikra usmrđeti,
 Pa će propast berba kavijara;
 Od sankcija gas će da se gasi,
 Južnom toku rđati će cijevi,
 Svi MiG-ovi i svi Tupoljevi
 Lećeti će kol'ko kokoš leti… 
  
 Tako reče Đukanović Milo
 Ter uzleti na sokolu svome,
 Dur-sokolu aluminijskome
 Da preleti Atlantsku Moraču.
 Dok je sokol krilima mahao,
 Elektronski golub pismonoša –
 Il' tačnije: esemesonoša –
 Sitnu knjigu Milu isporuči
 Od nekoga pisca iz Rusije,
 Sergej jeste, al' Jesenjin nije,
 No se Lavrov taj preziva pisac.
  
 Knjiga sitna, al' beśede teške,
 Drug Serjoža tupom stranom noža
 Čvrste veze s Crnom Gorom reže,
 Navodeći Đukanović Milu
 Svako slovo štono ga je reko
 Bajden Džou u Dači Bijeloj,
 Ter ga pita: „Je li nam to hvala
 Za sve rublje što ih potrošismo
 Crnu Goru kupujuć' na lizing?!“
  
 Sleće soko, a sa njim i Milo,
 Na tivatski sokolodrom ravni,
 A kad tamo otvori se paljba
 Retorička i metaforička
 Kalašnjikovijeh džeferdara:
 Iz jednoga Radunović Slaven,
 Iz drugoga Miliću Srđane,
 Oba rusku pročitala knjigu,
 Ter je svojim r'ječ'ma recituju:
  
 „Sram te bilo, Đukanović Milo,
 Što si Crnu obrukao Goru,
 Svadivši je sa Rusijom majkom
 Zbog koje smo devetsto četvrte
 Rat japanskom caru objavili,
 Ter bi i dan-danas ratovali
 Protiv gejši, protiv samuraja,
 Da ti nijesi dv'je hiljade šeste
 Kukavičko primirje potpiso!
 Kako može jedan Crnogorac
 Da postane tol'ki Ukrajinac
 Zbog Kijeva Rusiju da izda?!
 Kako može pravoslavac biti
 Veći Turčin i od Turčinova,
 Onog tamo ukrajinskog Leksa
 Što ga zovu 'Đe si, Oleksandre?',
 Ne znaš je li Oca ili Aca?!
 Da l' su vrane, Đukanović Milo,
 Il' śenice popile ti mozak,
 Pa si pomoć prebrisao bratsku,
 U zaborav stjero Deripasku?
 Zar si, jadan, sa uma smetnuo
 Gostovanje Đeparđe Žerara
 Što na filmu igrat te je šćeo
 I od tebe napravit junaka?
 Dabogda te, Đukanović Milo,
 Sad igrale Femenke đevojke!
 Dabogda ti onaj Pusi Rajot
 'Rujnu zoru' na uho pjevao!
 Slušajder nas, Đukanović Milo:
 Da spasimo obraz Crne Gore,
 Poslaćemo svoje delegate
 Da se drugu Putinu izvinu
 I sankcije Moskvi da ukinu
 Bar u ime one Gore Crne
 Koja srpskim jezikom govori!“
  
 Uzvraća im Đukanović Milo:
 „Da nećete ko i Ukrajinci
 Što jezikom ruskijem beśede
 Referendum svoj da raspišete
 Pa da taj svoj jezik materinji
 Za zubima slobodno držite?
 Da nećete u sastav Srbije,
 Pa da vas u NATO mjesto mene
 Sve povede Vučić Aleksandar?
 Shvatate li o čemu se radi:
 Đe god kreneš, NATO ti pozadi!?
 Nijeste valjda tol'ki diletanti
 Da ne znate đe sam svuđe bio
 I da još se nijesam prevario
 Kada treba i uz koga stati,
 A kad od kog zeman se rastati!
 Vazda pali ona ista finta:
 Nikne kinta usred lavirinta!
 Kom ne paše, za džabaka rinta,
 Ko ne iđe đe ga Milo zove
 Taj je slamka među vihorove,
 Taj je Lada među Bemveove,
 Papiroska među Marlborove!“ 
Petar Lucić