U vrijeme kad u europskim knjievnostima romantizam ulazi u zavrnu fazu, u hrvatskoj knjievnosti tridesetih godina javlja se pokret koji se chocolate chip cookieva ilirskim pokretom, ilirskim preporodom, ilirizmom.
Noviji povjesničari knjievnosti chocolate chip cookievaju to razdoblje hrvatskim narodnim i knjievnim preporodom, a u ponekad i samo "preporod".
chocolate chip cookiev hrvatski narodni i knjievni preporod određuje novu orijentaciju: nacionalnu (političku) i kulturnu (knjievnu). Riječ je, dakle, o nacionalno-političkom i kulturnom pokretu koji ulazi u kontekst europskom romantizma kao poseban njegov sastojak, a koji je odraz sveopće europske slike tog doba, kada je Europa bila zahvaćena valom nacionalnih preporoda, nacionalnih buđenja odnosno buđenja narodne svijesti, kako u visokointelektualnim slojevima, tako i u najniim i nepismenim drutvenim slojevima.
Pripremno razdoblje (do 1829.) [uredi]
Razvoj nacije usko je vezan uz uporabu vlastitog jezika, tu Hrvati dugo nisu imali sreće, u uredima, vojsci i kolama rabio se latinski, njemački ili talijanski (ovisno o vremenu i području). Marija Terezija (1740.-1780.) provodila je reforme drave, centralizaciju. U Beču je osnovan "Theresianum", u kome su se kolovali mladi plemići, djeca ugarskih i hrvatskih plemića. iić kae da je to početak germanizacije hrvatskog plemstva a time i otuđenja narodnom jeziku.[2] Car Josip II. 1784. godine[3] proglaava zakon o postupnom zamjenjivanju latinskog jezika njemačkim u zemljama Krune sv. Stjepana. Zakon je povučen 1790. (po smrti Josipa II.). Nakon to je u zajedničkom saboru (hrvatsko-mađarskom) 1791. donesen zaključak da se tuđi jezik ne smije uvoditi kao slubeni, ali će se mađarski jezik odmah uvesti u gimchocolate chip cookieje i na sveučilite,[4] na zasjedanju koje je počelo 7. lipnja 1791. godine nacionalni Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske osnovne i srednje kole kao neobvezatnog predmeta[5][6]. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. U Hrvatsku stiu učitelji mađarskog jezika, izdana je gramatika mađarskog jezika na kajkavskom narječju, koju su studenti spalili na Katarinskom trgu u Zagrebu.[5][7]
Raspadom Mletačke Republike 1797. godine Mletačka Dalmacija pripala je Austriji. Hrvati i Srbi iz Dalmacije eljeli su sjedinjenje s Hrvatskom, ali car to nije htio pa je suzbijao to traenje svim sredstvima.[8] Prva austrijska uprava nad Dalmacijom trajala je od 1797. do kraja 1805. godine, kada dolazi pod francusku vlast. U francusko ime Dalmacijom je upravljao providur, Mlečanin Vicko Dandolo, to je uzrokovalo potalijančivanje naroda, slubeni jezik je bio talijanski.
Godine 1805. odlukom Sabora u Pounu mađarski jezik postaje slubenim jezikom (u ugarskim uredima), od 1827. odlukom Sabora u Hrvatskoj on postaje obvezatnim nastavnim predmetom u viim kolama: jer da mlade inače ne bi mogla naći namjetenja u zajedničkim uredima.[9] Nacionalno osvijeteni hrvatski intelektualci suprostavljaju se mađarizaciji i bore se za očuvanje hrvatskog jezika.
Spomen ploča na "Narodnom domu"
Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Na taj način ulaze u obzor europskog romantizma koji podie kult nacionalnom jeziku i nacionalnoj kulturnoj batini. Jezik je prava domovina (Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache - Humboldt). Nagovjetaj nacionalnog buđenja je poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga - početak je buđenja nacionalne svijesti. Godine 1815. Antun Mihanović u brouri Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku ističe:
Vse kaj ive i prirodnog glasa ima
Vu njem drhče, plače i vsaku čut očita.
Mihanović eli da hrvatski jezik dobije isti status kakav imaju i drugi nacionalni jezici.
Početni period (1830.-1834.) [uredi]
Najveće usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju Ljudevitu Gaju i Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja. Tiskana je u Budimu 1830. na hrvatskom i njemačkom jeziku. Gaj se zalae za "čistoću" hrvatskog jezika: "dajte da krasni na materinski jezik od smetja i izvarkov izčistimo". Josip Kuević napisao je 1830. knjiicu De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae u kojoj na temelju isprava dokazuje poseban dravnopravni poloaj Hrvatske od narodnih vladara, preko Pacte convente do danas.[10] Zaključak zasjedanja Sabora 5. kolovoza 1830. je: "...poslanicima nalau neka nastoje da se zakonom uredi pitanje o učenju mađarskog jezika kao obveznog predmeta u ovim kraljevinama". Slubeni jezik je i dalje latinski.[10] Na zasjedanju zajedničkog sabora u Pounu Mađari trae uvođenje mađarskog kao slubenog jezika, nisu to uspjeli izboriti, zadovoljili su se mađarskim kao obveznim predmetom u svim kolama.[10] Javlja se Pavao toos pjesmom Kip domovine vu početku leta 1831, koja je reakcija na saborske zaključke iz 1830.[11] Godinu poslije 1832. Ivan Derkos objavljuje Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju, Janko Draković svoju Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom. Hrvatski feudalci pruaju otpor mađarizaciji zadravanjem latinskog jezika, Draković prosvijećeno trai za hrvatski jezik ista prava koja imaju mađarski i latinski jezik.[12] Gajeva prva molba ugarskom Namjesničkom vijeću poslana je oujka 1832. za izdavanje novina na hrvatskom jeziku, Franjo I. primio je Gaja 1833. i 9. srpnja 1834. godine ostvarena je velika pobjeda u borbi za hrvatski jezik.[13] Na zajedničkom saboru 1835. Mađari su traili mađarski kao nastavni jezik u svim kolama Hrvatske od petog razreda gimchocolate chip cookieje na dalje, nakon 10 godina znanje mađarskog jezika da bude uvjet za primanje u javnu slubu. Ovi zahtjevi su odbijeni, zaključeno je da će Hrvatska sa Slavonijom uvesti mađarski jezik kao slubeni. Hrvatski zastupnici obratili su se kralju s molbom da ne odobri taj zaključak, to je kralj potivao i zaključak nije primijenjen.[14]
Razvijeno doba (1835.-1842.) [uredi]
Godine 1835. izlaze prvi brojevi horvatskih Novina. To je bio znak afirmacije kulturnog programa, afirmacije jedinstvenog knjievnog jezika sa tokavskom osnovicom. Iako je vrlo mali broj Hrvata govorio tokavski, tokavska je osnovica izabrana zato to je predstavljala najbolji osnov za zajednički jezik junih slavena. Iako je sam Ljudevit Gaj govorio kajkavski, tokavskim su govorili neki od dananjih Hrvata, Crnogorci, Bosanci, i Srbi. Otvaraju se čitaonice u kojima se mogu čitati novine i knjige na narodnom jeziku, u siječnju 1838. godine u Varadinu, u oujku u Karlovcu, u kolovozu se Ilirska čitaonica otvara u Zagrebu.[15] Mađari u Pounu 1839. trae pripojenje Slavonije Ugarskoj, to je odbijeno.[16] U Ilirskoj knjinici se 1840. osniva Narodno kazalite, 1841. Gospodarsko drutvo, 1842. Matica ilirska.[17] Neprijatelji su isposlovali kraljevsku naredbu od 11. siječnja 1843. kojom je zabranjeno ilirsko ime.[18]
Doba zabrane ilirskoga imena (1843.-1845.) [uredi]
Drugoga svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski odrao je prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru, u kome je traio da se narodni jezik uvede kao saborski i uredovni jezik umjesto latinskoga.[19] Kako je u Hrvatskoj ilirsko ime zabranjeno, broura "to namjeravaju Iliri" Bogoslava uleka tiskana je u Beogradu, kao i list Branislav 1844. godine.[20] Pisanje Branislava uvjerilo je dvor da ilirsko ime nije opasno za njhovu vlast, pa je 3. siječnja 1845. doputena uporaba ilirskoga imena u knjievnosti, dok je ostala njegova zabrana za politički djelokrug.[21]
Ičezavanje ilirskoga imena i prevlast hrvatskoga (1846.-1874.) [uredi]
Drugoga dana zasjedanja skuptine zagrebačke upanije 1845. na Markovom trgu dolo je do tragičnih srpanjskih rtava krivnjom mađarona i vojske.[22] Antun Nemčić je ovom događaju posvetio svoju Himnu rtvam 29. srpnja 1845. Narodna skuptina 25. oujka 1848. donosi tzv. narodna zahtijevanja: imenovanje Josipa Jelačića banom i čin generala, vlada nezavisna od Ugarske, ukidanje stalekih povlastica i kmetstva.[23] Biskup Strossmayer 1860. trai vraćanje hrvatskog jezika u sve kole i urede te sjedinjenje Dalmacije s uom Hrvatskom.[24] Dalmacija dobiva sabor u Zadru 1861. godine, u kome 1862. počinje izlaziti Narodni list. Ban Josip okčević 1860. uvodi u urede hrvatski jezik.[25] Zaključak banske konferencije u Zagrebu 1860./1861. trai od cara uvođenje hrvatskoga jezika u sve javne poslove, osnutak hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije, imenovanje velikih upana te sjedinjenje Vojne krajine, Dalmacije, Kvarnerskih otoka i i istarskih kotara (Volosko, Labin i Novigrad) Hrvatskoj. Car prihvaća traenja o jeziku i upane, umjesto dvorske kancelarije osniva privremeni Hrvatski dvorski dikasterij. Status Dalmacije car preputa zastupnicima dalmatinskoga sabora, gdje su autonomai imali većinu.[26]
Levin Rauch, neprijatelj Hrvata postaje ban 27. lipnja 1867. te provodi izbore uz progon pristaa narodnjaka. Rezultat je 52 unionistička zastupnika i 14 zastupnika opozicije u novome Saboru, koji su poslije izbora napustili Sabor. Takav krnji Sabor s Ugarskom je potpisao Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je potvrđena 24. rujna 1968.[27] Ivan Mauranić je imenovan za bana 1873. godine. 29. studenoga 1874. Matica ilirska mijenja ime u Matica hrvatska. Time se zaključuje ilirski pokret i hrvatski narodni preporod, hrvatsko ime pobijedilo je ilirsko, Hrvati su se izborili za svoj jezik.[28] Iako nije izvojevana ukupna pobjeda (ujedinjenje hrvatskih zemalja), u hrvatskom narodnom preporodu hrvatski je narod postao jedinstveniji i organiziraniji, to će mu olakati dalju borbu za opstanak.[29]
Hrvatski narodni preporod izvan Hrvatske [uredi]
U Ugarskoj, u Podunavlju, hrvatski preporod značanije se ukorjenjiva. Ponajveći dio nose bački bunjevački Hrvati, dok ostali podunavski Hrvati nisu preuzeli nositeljski dio na sebe iz raznoraznih razloga: budimski i petanski Hrvati su skoro nestali zbog presnane asimilacije kroz 19. st., a u Baranji Hrvati nisu imali snani građanski sloj koji bi intelektualno i financijski mogao podupirati taj pokret. Stoga su sjedita hrv. narodnog pokreta u ugarskom Podunavlju bili Subotica, Sombor i Baja [30].
Knjievno stvarateljstvo
Spomen ploča na kući u kojoj su se sastajali hrvatski preporoditelji i u kojoj je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba izvedenu 1846. godine
Preporodno razdoblje hrvatske knjievnosti ponajprije afirmira lirsko pjesnitvo, i to domoljubno. Budnice i davorije zauzimaju sredinje mjesto u preporodnom lirici (Gaj, Vukotinović, Demeter). Iz budničko-davorijake poezije izdvaja se Mihanovićeva Hrvatska domovina kao najznačajnija lirska pjesma preporodne lirike.
Osim domoljubne lirike nastaje i ljubavna (Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović, Petar Preradović) i satirična lirika (Vraz). Epsku knjievnost obiljeili su Demeter (Grobničko polje) i Ivan Mauranić (Smrt Smail-age Čengića). Dramsku knjievnost zastupaju Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Antun Nemčić i dr. Preporodna knjievnost predstavlja i putopis Matije Mauranića, Antuna Nemčića i Stanka Vraza.
Poll